SAMO JEDNU DOMOVINU IMAŠ

Pjesma koju sam posvetio svojoj domovini i njezinom hrvatskom puku:

Samo jednu domovinu imaš,
U njezinoj skuti večeri svake
Ti liježeš i snivaš.

Svakog jutra na izvoru njezina
Potoka svoje lice pereš,
Svakog jutra nakon počinka
Svoje plahte na Njoj
Stereš.

Da mirisi poljskog cvijeća
U njima bivaju dok utonjen u duboki
San spavaš spokojno.

Samo jednu domovinu imaš,
Ti živiš u krilu njezinom,
Ona ti je i mater i čača,
ona te je iznjedrila
I dužnost Ti je
čovječe da časno
nosiš ime Hrvata.

I kada ti dođe smrti čas,
Nemoj misliti na svjetska mora,
Na bečke parkove,
Na himalajske vrhove,
Ti pomisli na nju,jer
Ona će tvoje mrtvo tijelo
Snažno zagrliti,jer jedino
Tu ćeš moći vječno
u miru snivati,
U krilu svoje matere,
U krilu svoje domovine Hrvatske.

I zapamti riječi moje,
Samo jednu domovinu imaš.

SUZA TVOJA JE I MOJA SUZA

Znam, znam majko, za svaku suzu tvoju,
Za svaku suzu koju si uporno htjela od mene skriti
I zavarati me smiješkom svojim da tvoja duša ranjena nije.

Očeva krv je i krv djeteta njegova.
Majčina krv je i krv djeteta njezina.
Djetetova duša je mozaik složen od komadića duše
Njegove majke i komadića duše oca njegova.

Kada mi otac poginu, umre pola duše tvoje.
Toga časa kada ti zaplakah, iako sam bio mali,
I moje oči suzne postadoše, a nisam znao
Što se dogodi toga prokletog časa.

Tvoj križ je udovica biti i ti si moj ponos
Jer drugom srce nikada nisi htjela dati.
Pristala si na to da suza vječno kvasi lice tvoje.

Ali nemoj molim te majko više plakati sama.
Zagrli me snažno i tugujmo zajedno, kao onoga časa
Kada ga položiše u zemlju koju je toliko volio.

Suze moje duše…

Tako me rani ovaj život moj.
Od rođenja sam osuđen na patnju,
Na suze gorke i na bol.

Ma što li za mene suza znači?
Ona za mene pojava nije...
Ona za mene ne postoji ponekad,
Ona je svakodnevica moja.

Suza je za mene kao pero meko
Prekrasnog krila lastavice.
Suza je za mene kao cvijet maslačka,
Koji i najtiši povjetarac otpuhati može.
Suza je za mene kao list na vjetru jesenjem.

Tto je istina moja, to je suza za mene,
I ona neprestano živi u meni i neumorno
Trga moju već ionako izranjavanu dušu.

Nije suza samo onaj ča ,kada ti u oku
Nešto sja poput bisera ili dijamanta.
Ili kada se nešto cakli na obrazu tvome
Poput najljepšeg kristala.

Nitko ne vidi moje suze, ali one su tu.
Da, tu su ,ovoga časa i dok olovku
U ruci držim i ispisujem ova slova.
Ona je kao trn koji se izvaditi ne može.

Moje srce čezne za srećom čezne za mirom,
Čezne za radosti i boljim sutra, ali onda se toga časa
Pojavi ta prokleta bol, to prokleto razočarenje i opet
Dolazi ona, suza od koje pobjeći ne mogu.

O, moj Bože, gdje li je toj dolini suza kraj?
Samo Ti znaš put do tamo i zato te
Na koljenima žarko molim…

Dotakni moje srce, primi me za ruku
I povedi me do mjesta svetoga.
Da na rajskom polju uberem cvijet mira
i cvijet sreće, a zatim da ih zasadim u vrtove
tužnog i uplakanog srca.

Tuga

Noćas te tugujem jedini moj oče,
Noćas te tugujem jedini moj striko,
Noćas vas tugujem najdraži moji.

Tugujem vas s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje pokraj mene,
Nikoga da mi skine gorku suzu
S mojih obraza.

O kako me boli ta pomisao,
O kako mi dušu razara.
Ja vas noćas tugujem,
A u istom smo gradu, vi i ja.

Pod istim smo nebom večeras,
Pod istim nebom su naša tijela,
Samo je razlika u tome što moje
Srce i dalje kuca.

Imam i usne, ali što mi vrijede,
Kad vas ljubiti ne mogu.
Imam i ruke, ali što mi vrijede,
Kad vas ni zagrliti ne mogu.
Imam i oči, ali što će mi i one,
Kad ne vide ono što žele,
Ne vide vas dvojicu pokraj mene.

Noćas vas tugujem i pitam se,
Pitam se na današnji dan,
Što je to s one druge strane,
Što je to s one druge strane našega života
Što vas je otelo iz moga zagrljaja?

Pitam se postoje li još tamo vaša imena da vas lakše
Nađem među ljudskim dušama,
Kao što postoje u mome srcu?

Ova noć što miriše na tugu i bol,
Ova noć što u vjetru nosi gorki jauk duše,
Ova noć što miriše po dogorjeloj svijeći,
Po plamenu koji danas posebno plamti,
U čast vaših imena, govori mi
Što je to uistinu tuga.

Nismo ni sada možda daleko,
Ali iz ljudske perspektive mi se čini,
Kao da je između nas stotine
Svjetlosnih godina, a možda i sjedite
Pokraj mene sada, tko zna…
I zbog te vječne tajne vas tugujem noćas,
Tugujem vas, tugujem vas…

Neizbrisiva sjena moga života...

Kao kula od pijeska srušili su se moji snovi, srušili su se temelji moga života, nije ostao čak ni trag moje sreće i moga veselja. Nebesko plavetnilo je izbrisalo moje snove i moje osmijehe...

Samo Bog zna što značite mome srcu...
Samo Bog zna koliki ste ponos moje duše...
Samo Bog zna koliko je suza kliznulo niz moje lice pri pomisli na vas...
Samo On zna koliko mi nedostajete...

Kada sjednem pokraj vašeg groba, pogledam u nebo i pitam ga: “Zašto mi je uzelo komad moga života i moje sreće?“.Nebo samo šuti i upija moje riječi. Ja uporno pričam o sreći, uporno pričam o vama, a ono meni priča samo o izgubljenoj sreći, boli i gorkoj suzi...

U mome srcu i u mojim sjećanjima ćete zauvijek živjeti jer ste tamo ostavili neizbrisiv trag, a na mome licu i na mojim usnama ostat će samo sjena veselja i osmijeha, jer za njega više nemam snage.

U mome životu će ostati zauvijek sjena u kojoj ste vi pokraj mene,velika sjena,ali nažalost sjena prošloga vremena...


POSVEĆENO MOME OCU I MOME JEDINOM STRICU KOJI SU ME PRERANO NAPUSTILI

Mojoj majci…

Svoje pjesme i priče uglavnom posvećujem herojima čijom je krvlju natopljena ova zemlja, također sve te priče posvećujem onima koje je Bog sačuvao od boli i smrti, ljudima koji teško podnose nepravdu i za čiju riječ i vapaj više nitko nema sluha, i svim onim ljudima kojima ova zemlja nešto znači, naša, prekrasna nam domovina Hrvatska.
Kada se rodi novi život, čovjek neće odmah prohodati, neće sam naučiti govoriti, neće sam razlikovati dobro od zla, neće sam odmah postavljati granice do kojih može ići ljudska zloća…

Za sve to Bog nam je podario OCA i MAJKU. To su dva bića čija je zadaća svome djetetu biti zvijezda vodilja na njegovim životnim putovima i uvijek ga podići kada se spotakne na grijeh koji se našao na tome putu.
Svi znate da sam oca izgubio dok sam još nesvjesno promatrao svijet i događaje oko sebe, ali na mojim životnim putovima me pratila moja majka, koja nije bila samo majka nego i otac. To je žena koju je Bog odabrao da bude njegova službenica na zemlji i da svima nama pokaže koliko je ustvari čovjek nesvjestan svoje snage i moći. Moja mama nosi križ života toliko težak, da nema na svijetu te jedinice za masu kojom bi saznali njegovu težinu. Dok korača putovima svoga života, čini mi se kao da prolazi stazama kojim je Isus nosio svoj križ i da ju na svakom koraku netko bičuje i kamenuje.

Kada bi je pitali što misli o svome životu i križu ona bih vam ovako rekla:“Ma nema veze, tako mora biti, neka ovaj život boli, jer ja znam da Bog za mene ima plan, da ima kartu putova koji vode prema nebeskim poljima na kojim raste mir, sreća i blagostanje.“ U svijetu postoje razne bolesti, ali čovjeku je nekako najteže kada se rodi slijep ili je oslijepio za života. Tako bi volio vidjeti cvijet i nebesko plavetnilo, a ne može. To je jedina osoba na ovome svijetu kojoj bih poklonio oba svoja oka i hodao slijep mračnim ulicama svoga života, a da ne bih ni trenutka zažalio zbog toga. Kada pogledam oko sebe i vidim neke mlade ljude kako žive i kako se ponašaju, svoj odgoj ne bih nazvao samo odgojem, nazvao bih to umijećem. Umjetnik koji je isklesao mene u pravu i kvalitetnu osobu je moja majka. Nikad joj nisam rekao koliko je volim, jer onda ljubav ima svoj početak i svoj kraj. Volim je toliko da se toj ljubavi trag gubi u beskraju.
Smisao moga života,svako novo buđenje, svaka nova pobjeda, vjera u bolje sutra je u dvije riječi:“MOJA MATI“!


Ti si moja snaga, moj ponos, moje sve…

Volim te jedina mati!

DRAGI TATA…

Otišao si,otišao si putevima dalekim i
Stazama koje vode u beskraj.
Daleko su te staze,ali opet preblizu moje duše
Da bih te zaboravio,preblizu…
Živim iz dana u dan sa mislima na tebe
Živim za ljude koji me vole
Vole onakvog kakav jesam.
I to je razlog zbog kojeg
Čekam novu zoru,novi izlazak
Žarkoga sunca.
Užasno boli pomisao na tvoje nježne ruke
Na tvoje prekrasne oči,na tvoj istinski osmijeh.
Nisi doživio da češljaš svoje sijede kose,
da parkom ponosno šetaš sa svojim unucima
da ih grliš,da ih ljubiš…
onako kao što si mene ljubio tata.
Nisi doživio godišnjice svoga braka,
Rođendane svoje voljene…
Nisi tata doživio moju pričest,krizmu,18 rođendan,
Rođendan kojemu se svako mlado biće posebno veseli.
Jednostavno su te oteli iz moga zagrljaja i moga života.
Znaš,tata,prošlost je za druge ljude…
Ljude kojima osjećaji vremenom utihnu.
Ali za mene ona ne postoji…
Trenutak kada su te položili u svetu zemlju
Za koju si krv prolio…
I onda kada sam sretan i onda kada sam tužan.
I onda kada me sve vuče k tebi…
Taj trenutak živi neprestano u meni…
Moja bol zbog tebe,tata,je toliko velika da…
Da joj lijeka nema…ranjenom se srcu pomoći može
Ali slomljenome nikada…
Idem sada tata,odlazim iz prostorija svojih misli
Iz prostorija u kojima osjećam mir i spokoj
Osjećam tvoju blizinu…
Odlazim nazad u svijet,među ljude,među zavist i zloću…
Ali znaj dragi moj tata,iako si mrtav,ti živiš i dalje,
U mojim molitvama,u mojim pjesmama…

Volim te…

Zar sav taj tužni sjaj samo zbog jedne riječi, riječi „Vukovar“?!

Uz prekrasni Dunav prostire se jedan grad, prostire se Vukovar. Možemo li ga zvati samo gradom ili mu pristaje i epitet „spomenik“?

Kada stanete na zemlju Ovčare, zažmirite i oslušnite sve oko sebe! Tada Vukovar za vas prestaje biti grad, neće biti ni spomenik, nego će vam se činiti kao da je ta zemlja velika nijema usta koja ti pokušavaju nešto reći, a ne mogu ili pak ne smiju?!

Uvijek kada izgovorim ime „Vukovar“ u oku mi se pojavi nekakav sjaj...
U tome trenutku ne smijem trepnuti, jer ako trepnem u oku bi se sjaj pretvorio u krvavu suzu...

Ne, to nije učinio vjetar koji se kovitla tim ravnicama boli i jauka...

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na pale hrvatske ratnike...

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na napaćeni hrvatski puk koji u lokvi suza promatra svoj dom kako nestaje u plamenu.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na kolone ljudi koji kroz blatne putove uz posljednje poglede prema svome gradu, koračaju sve dalje i dalje od njega, koračaju prema nepoznatom.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na nemoćne starce koji sjede na pragu svoga doma i čekaju da im presudi četnička bajuneta.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na nedužno dijete koje svojim nevinim ručicama grli svoju mrtvu majku i njezino napaćeno lice umiva svojim gorkim suzicama...

O moj Bože, kako mi je teško izgovoriti „Vukovar“!

Prijatelju, stani pred zrcalo i izgovori „Vukovar“, a zatim pogledaj u dubinu svojih očiju i reci mi vidiš li taj tužni sjaj, a možeš li vjerovati da je sav taj sjaj samo zbog jedne riječi, riječi „Vukovar“...

Pjesma posvećena Vukovarcima čije rane na duši nikada zarasti neće…

Ne, prokleti nećete biti...

Rušili ste naše snove...
Rušili ste naše domove...
Naše majke u crno ste zavijali....
Suze ste iz očiju naših niz lice tjerali...
Moj narod ste krvnički ubijali...

Danas nemojte se bojati...
Da ćete od Hrvata za svoja nedjela...
Biti prokleti...
Ne, nećete biti prokleti...
Jer mi nismo za to stvoreni...

Naš nas je Bog stvorio...
Da bi za vas grešnike...
Žarko molili...
Da vam za naše mrtve oprostimo...
Ali isto tako...
Da nikada naše grobove...
Ne zaboravimo...

Sve što je hrvatsko....
Vi ste ubijali i rušili...
Ali nikada gospodo...
Niste do kraja srušili...

I znajte gospodo...
Dok hrvatsko srce bije...
Dok kroz vene Hrvatu krv...
Uzburkano protječe i vrije...
Nećete prilike više imati...
Da nas gazite...
Da nas gazite kao prije...

Kad mi nebo bude dom...

Dok kročim ovom napaćenom zemljom, dok kročim ovim trnovitim putem, dok kročim i probijam se kroz masu koja me šiba i zadaje mi masnice na duši, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok promatram svoju slavonsku ravnicu i dok slušam tužne note koje stvara lagani povjetarac, dok sjedim pokraj očeva groba i kada suzu zaustaviti ne mogu, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok se kajem što sam srce poklonio krivom biću i dok kopam po riznici sjećanja u kojoj je to biće ostavilo duboki trag, ja Bože i tada mislim na Te...

Ovaj je život velika zagonetka, nedefiniran. Ali ne možemo reći da nismo uspjeli ako nismo ni probali... Znaj, dragi moj Bože, da ću ja to pokušati odgonetnuti za ovozemaljskoga života...

I na kraju, dragi moj Bože, kada dođe čas da moram poći u nebeska prostranstva, neću žaliti za zemaljskim životom, neću listati stranice na kojima je ispisan moj život...

Ja ću toga trenutka razmišljati o tome kako je to kada posjeduješ vječnu sreću i duševni mir, a to znači da ću misliti na Te, jer vječna sreća i vječni mir imaju samo jedan izvor, a taj izvor je tamo gdje si Ti...

SEDAM SVJETSKIH ČUDA

Sjedeći neki dan na terasi u miru i promatrajući prekrasne zvijezde u ljetnoj večeri, na pamet mi je palo da razmislim o tome što su doista svjetska čuda. Jesu li to doista egipatske piramide, palače, prekrasni vrtovi, veliki kameni kipovi…Je li to doista ono čemu bi se čovjek trebao diviti, klanjati se … Možda se i nećete složiti sa mnom, ali ja svjetska čuda gledam na drugačiji način. Za mene je svjetsko čudo kada čovjek vidi ranjenoga prijatelja i pomogne mu, za mene je svjetsko čudo kada na televiziji vidimo gladnu djecu Afrike i klizne nam suza niz lice, iako su oni miljama daleko od nas. Pa zar to nije svjetsko čudo, nešto neobjašnjivo, nešto predivno? Svjetsko čudo je kada se u Međugorje slije rijeka mladih ljudi s cijelog planeta i zapjeva se pjesma Bogu, onome koji nas sve zajedno veže u jedno!
To je ono čemu se čovjek treba diviti, jer ljubav i mir ruše sve zidine, sve kipove, sve palače…

OBITELJ - je blagoslov i zato je nemojte razarati....

Želio bih s vama podijeliti definiciju OBITELJI, ali možemo li je uopće definirati? Obitelj je za mene nešto najsvetije, njoj se obraćam epitetima poput veličanstveno, dragocjeno, neprocjenjivo. Svatko od nas ima prijatelja, ali društvo traje dok traje i smiješak na tvome licu. Kada ti krene suza na oko zbog velike boli koju ti poklanja današnja svakodnevica, prijatelji više ne postoje i mi se nesvjesno vraćamo obitelji jer znamo da tamo imamo sigurno utočište i jedino tamo možemo dobiti utjehu kojom ćemo lakše vratiti osmijeh na lice. Nakon toga ponovno se vraćamo prijateljima, ne shvaćajući da su ustvari to naši poznanici, a ne prijatelji. Moj jedini iskreni i pravi prijatelj je moja obitelj, ona me nikada nije iznevjerila i uvijek je bila spremna sa mnom podijeliti kako moju sreću, tako i moju bol.

U životu sam upoznao ljude za koje znam da žive bez obitelji,a otac i majka su im živi. Od trenutka kada ih napustiše roditelji oni su obiteljski ručak i večernja obiteljska okupljanja zamijenili cigaretom, bocom, pa čak i drogom. Svaki čovjek ga gleda s toga gledišta da je on neodgojena propalica. Ne,takve riječi ne treba uputiti njemu, nego njegovim roditeljima koji su velike kukavice koje se nisu znale nositi sa životnim problemima. Najlakše je pobjeći od teških trenutaka, a tko kasnije pita za to nedužno dijete kako ono živi, tko njemu poklanja ljubav i pažnju? Takve ljude može biti sram. Pa zar ne znaju da Bog sve vidi i da će zbog toga malo užitka u švaleranju platiti punu cijenu grijeha i na kraju pustiti krvavu suzu kada dođu klečeći pred noge Gospodina?!

Cure moje, jednoga dana ćete se udati, a vi dečki oženiti. Zapitate li se ponekad jeste li dostojni biti nečiji muž nečija žena? Jeste li dostojni podariti novome biću život? Nemojte olako shvaćati brak, jer to nije simpatija, to nije hodanje, to nije samo zaljubljenost. To je nešto što onim ljudima koji ulaze u njega treba biti svetinja, hram njihovih poljubaca, njihovih zagrljaja, njihove ljubavi. Brak je ulaznica za stvaranje upravo onog neprocjenjivog bogatstva o kojem sam pričao na početku: OBITELJI…

Moj grad

Život me naučio kako da volim
Svaki krajičak zemlje moje
Da sam njezin dio i da postojim
Kroz njene zvuke, mirise i boje.

Volim plavetnilo iznad moga grada
Volim cvrkut prekrasne ptice
Volim prostranstva zlatne ravnice
Volim zvuke slavonske tamburice.

I boje duge nad pokislim gradom
I gradsku buku i huk automobilskih sirena
Dvorište svoje u šarenom cvijeću
I hrpu meni dragih uspomena.

I sunčan dan i tmurnu subotnju večer
I duge šetnje do Poloja prašnjavom cestom
I silne borbe na Korzu za slobodnim mjestom.

Tek kad odem negdje daleko
Gdje sunce pada kad tamo rudi
Shvatih da nije NEŠTO već NETKO
Što čini moj Brod prekrasnim
Da su to moga grada dobri ljudi!

Daleko je kuća moja…

Uz prekrasnu rijeku Savu proteže se jedan lijepi grad, grad moje mladosti,prvih ljubavi, prvih napravljenih koraka. Krvava je prošlost toga grada, jer krvnici su htjeli ugasiti osmijeh na licu Brođana, sve nas zaviti u crno i uzeti nam i ono malo slobode što smo imali. Ali to im nikada nije pošlo za rukom jer su u tome gradu živjeli istinski ratnici i heroji ovoga vremena.


Namjerno nisam htio reći onoga vremena, jer ne postoji ono i ovo vrijeme. To je nešto što će zauvijek živjeti u našim srcima i nikada se neće moći zaboraviti. Ti su ljudi mladost zamijenili puškom i ratom bez razmišljanja, jer su znali da su baš oni ti koji moraju zaustaviti krvarenje naše Hrvatske.


U tome gradu počivaju kosti mojega oca, kosti vama dragih ljudi koji su prerano napustili ovozemaljski život .U tome gradu zauvijek počiva moja duša i moja
sreća.

Danas živim daleko, u gradu glamura, zabave, velikih trgovina punih zapadnjačkoga kiča, ali to nije dovoljno za moju sreću, Za nju mi nedostaje moje Korzo, moj Kej, moji Slavonci, sve ono što pripada mome rodnom gradu.


Teško je priviknuti se na život bez tamburice, ravnice i svojih prijatelja iz djetinjstva, ali svaka puštena suza u gradu u kojem sam stranac posvećena je njemu i samo njemu, mome jedinom Slavonskom Brodu…

Da su meni krila laka…

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da iz Božje perspektive vidim svijet,
Da vidim svijet u kojemu starimo iz dana u dan
Da vidim koliko je doista velik taj oblak mržnje
Koji se nadvio nad zemljom i uporno šalje „kišu“,
Pušta zlo i mržnju da pada po nama i uvlači se u naša srca…

Ma da mi je na tren anđelom biti,
Da dotaknem lica svih meni dragih ljudi
I iskreno im u srcu dam do znanja
Koliko mi uistinu znače…

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da preletim svoje ravnice, svoju domovinu…
Da budem na tren dio onih koji su joj poklonili slobodu,
a nisu je dočekali otvorenih očiju.

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da Bogu zahvalim na svojoj obitelji
Svojim prijateljima i svome životu
Na tome što mi je poklonio vrijeme
Da budem dio čovječanstva i njegova stada.

A nakon toga trena da maknem perje
Sa svojega tijela i vratim se na zemlju,
Da oživim istinsku ljubav i vjeru
Uz pomoć Božju u srcima ljudskim.

SJEĆANJA

Kažu ljudi da mi se oči zacakle kada pričam o vama.
Kažu da mi se usta razvuku u lagani osmijeh pun tuge i sjete.

Još čujem korake prošlosti kako u srcu idu u krug i tapkaju,
Jednostavno ne znaju kuda bi sami sa sobom.

Kažu mi ljudi da vrijeme liječi sve rane na čovjekovoj duši,
Ali kako im objasniti da vi niste moja prošlost i da to nikada nećete ni biti?

Vi ste moj osmijeh,vi ste moja gorka suza.
Vi činite sva moja sjećanja, ona lijepa, najljepša.

Kada pomislim na vas i kada mi misli odlutaju u prostorije
Moje duše gdje vi boravite, meni najdraža bića,
Osjetim neizmjernu toplinu u grudima.

Kada pomislim na vas kroz tijelo mi prođu trnci.
Kroz tijelo mi prođe nekakva jeza zbog vaših osmijeha,
I zbog vaših šala koje mi toliko nedostaju.

Vi počivate u svakoj mojoj biti,u svakom mome novom jutru,
Jer vi ste moja tajna želja u svakoj paloj zvijezdi, samo VI…

Vi ste moj osmijeh,vi ste moja gorka suza.
Vi činite sva moja sjećanja,ona lijepa, najljepša…


Posveta mome ocu i stricu koji su me prerano napustili i otišli putem koji vodi daleko od mene,putovima koji vode u nepovrat…

Pismo ocu jednog tužnog dječaka: MOŽE LI SE OPROSTITI ZLO?!

SJEĆAMO LI SE SADA NAKON 17 GODINA VREMENA KADA SU ZLOGLASNE ČETNIČKE HORDE NAPALE NAŠU ZEMLJU? SJEĆAMO LI SE MOŽDA HEROJA KOJI SU NAS STAVILI POD SVOJE OKRILJE I BRANILI NAS VLASTITIM ŽIVOTIMA OD OKRILJA SRPSKIH KRVNIKA KOJI SU BILI ŽELJNI ISISATI IZ HRVATA NJEGOVU KRV U KOJOJ ŽIVE OD PAMTIVIJEKA GENI POBIJEDE I PONOSA! ZA SVAKOGA HRVATA RIJEČ „OPROST“ JE TEŠKA JER U DUŠI SU NAM OSTALE ZAUVIJEK RANE KOJE NE MOGU ZACIJELITI...

NAŽALOST, JEDAN JE DJEČAK OSJETIO U ŽIVOTU ŠTO ZNAČI I KAKO JE KADA TI NETKO ODUZME PRAVO NA SREĆU, PRAVO DA SE VESELIŠ SVAKOME NOVOM DANU SA SVOJOM OBITELJI, DA SE DIVIŠ ČOVJEKU KOJEMU SE OBRAĆAŠ S RIJEČI „TATA“, DA BLAGDANSKE OBJEDE PROVODE ZAJEDNO, A NE KAO SADA ŠTO IH PROVODI. DA SJEDI S MAMOM ZA STOLOM I ZURI U PRAZNU STOLICU NA KOJOJ JE TREBAO SJEDITI NJEGOV OTAC...

TATA MU JE OTIŠAO U RAT KADA JE IMAO SAMO TRI I POL GODINE. MA KOLIKO GOD TO MALO GODINA BILO DA BI DIJETE NEŠTO SHVATILO, ON SE DOBRO SJEĆA SVEGA. SJEĆA SE NEKIH TRENUTAKA KOJE SE MOTAJU PO NJEGOVOJ GLAVI CIJELI ŽIVOT. TO SU STVARI S KOJIMA SVAKU VEČER LIJEŽE I U JUTRO SE S NJIMA BUDI. STRAŠNO JE ŽIVJETI S TAKVIM TEŠKIM I KRVAVIM USPOMENAMA JER IH SE TEŠKO RIJEŠITI, A MOŽDA IH SE I NE ŽELI RIJEŠITI JER SU MU OD VELIKOG ZNAČAJA, A ODGOVOR NA TO PITANJE SE KRIJE DUBOKO, DUBOKO U NJEGOVOM SRCU, ALI PRETIH JE UNUTARNJI GLAS NJEGOVE NAPAĆENE DUŠE DA BIH ČUO TAJ TOLIKO TRAŽENI ODGOVOR…

OTAC JE ZAKORAČIO PREKO KUĆNOG PRAGA, NAPUSTIO SVOJ DOM, SVOJU ŽENU, SVOJE JEDINO DIJETE KOJE JE U NJEGA GLEDALO TOPLIM, ALI POMALO ZABRINUTIM POGLEDOM JER JE ONO IPAK OSJETILO DA SE NEŠTO ZBIVA OKO NJEGA. BIO JE TO POSLJEDNJI OČEV POLJUBAC UPUĆEN TOME MALOME DJEČAKU, BIO JE TO POSLJEDNJI NJEGOV DAH NA DJEČAKOVOM LICU. ZAKORAČIO JE PREKO PRAGA SVOGA DOMA I OTIŠAO U NEPOVRAT...


ČOVJEK-BIĆE ZA KOJEGA SVEĆENICI I PSALMI GOVORE DA JE NAJVEĆA VRIJEDNOST OVOGA SVIJETA,ODUZEO MU JE NEKOGA TKO MU JE TREBAO BITI IDOL, NJEGOVA ZAŠTITA,NJEGOV SAVJETNIK,NEKOGA ZBOG KOGA MU NE BI KAO SADA BILO TEŠKO I ČUDNO IZGOVORITI RIJEČ „TATA“.UPRAVO ZBOG TE NAJVEĆE VRIJEDNOSTI SVIJETA ZAUVIJEK SU SE ZATVORILE PLAVE OČI DJEČAKOVA OCA.

ALI ON NIJE OSTAO SAM,OSTALA JE UZ NJEGA NJEGOVA MATI I NJEGOVE BAKE KOJE SU NJEGOV PONOS,NJEGOVO SVE.ONE SU GA ODGOJILE I TOLIKU SU BRIGU O NJEMU VODILE DA JE RIJETKO PRIMJETIO PRAZNINU DA NEMA OCA.ODGOJEN JE KAO KRŠĆANIN I VJERA MU JAKO PUNO ZNAČI.ON ZNA DA NJEGOV BOG ZA NJEGA IMA PLAN I DA GA NIKADA NEĆE OSTAVITI SAMOGA U PUSTINJI DA SE OSLONI NA RAME SOTONE I DA PODLEGNE NJEGOVIM RASKOŠNIM NAGRADAMA KOJE MU NUDI AKO PRISTANE DA MU ON BUDE SVJETLO I NJEGOV SPAS KAO ŠTO SU TO ČINILI NEKI LJUDI 90-TIH GODINA.ONI SU BILI NEZASITNI,HTJELI SU TUĐE DOMOVE,TUĐE TLO,HTJELI SU BITI VELIKE VOJSKOVOĐE,STRAH I TREPET NAMA HRVATIMA,ALI TU SMO SE UVJERILI DA JE ISUS IMAO PRAVO KADA JE REKAO DA MALI LJUDI,ALI VELIKOG SRCA, OPSTAJU I POBJEĐUJU...

Taj dječak je ovako napisao svome ocu:

GDJE SI SADA MOJ JEDINI TATA?!JESI LI U ZVIJEZDAMA?JESI LI CVIJET U NEBESKOME POLJU?!
U MENI VRVE TISUĆE PITANJA,A ODGOVORA NIOTKUDA.
PITAM SE NEKADA KOJA JE BILA TVOJA POSLJEDNJA OVOZEMALJSKA MISAO, TATA?!
JESI LI OSJETIO BOL ILI JE SMRT DOŠLA ISTODOBNO?!
A MOŽDA SI MENE VIDIO,SVOGA SINČIĆA KOJI NIJE SVJESTAN ŠTO GUBI I BEZ ČEGA POČINJE NJEGOV ŽIVOT U OVOM ZATROVANOM SVIJETU?
ZAKLOPIMO LI OČI,VIDJET ĆEMO KAKO UZ ZVON CRKVENIH ZVONA,U MIRISU NEDJELJNOG TAMJANA VELIKA LJUBAV NOSI U VISINE I U ŠIROKA NEBESKA PROSTRANSTVA MNOGE MALE LJUBAVI...
PONEKAD...TIHO...POPUT RASTA TRAVE NEČUJNO UPITAM:
BOŽE MOJ,ZAŠTO OVAKO TEŽAK KRIŽ NOSIM?ALI ONDA MI SE ISTODOBNO POJAVI NEKAKAV PONOS PA NADODAM JOŠ TIŠE:TO JE BIO MOJ TATA!


NEBESKI OČE...

OPROSTI MI MOLIM TE ŠTO JOŠ NE MOGU DATI OPROST TIM LJUDIMA, ALI NISAM JA KRIV, TO SVE BOL U MENI PITA I TRGA MOJU DUŠU.
PITAM SE: TKO ĆE NADOKNADITI MAJČINU BOL I NJENE KRVAVE SUZE ŠTO ROSE OČEV GROB? TKO ĆE NADOKNADITI SVE OVE GODINE NJENE SAMOĆE? NJENE PATNJE DOK MI NIJE OSIGURALA SVE ONO ŠTO JE POTREBNO ZA MOJU KVALITETNU BUDUĆNOST?
KADA SE TO UPITAM, DIGNEM GLAVU I POGLEDAM U NEBO,ALI NEBO UPORNO ŠUTI U SVOME PLAVETNILU, TEK POKOJA PTICA POLETI ŠIROKO RASTVORENIH KRILA, A MENI SE ČINI DA BAŠ ONA SVOJIM MALENIM TIJELOM ZAKRILJUJE NEBESKI ODGOVOR....

TATA, VOLIM TE S PONOSOM, POZDRAVLJAM PO SUNCU, TE POLJUBCE I ZAGRLJAJE TI ŠALJEM PO ZLATNO TREPETAVIM ZVIJEZDAMA.
TATA... MOLIM TE ČEKAJ ME U NEKA SVIJETLA PRASKOZORJA-NA ONOME MJESTU GDJE BOL PRESTAJE...

JAKO JE TEŠKO PRIJATELJI MOJI ŽIVJETI S ČINJENICOM DA NIKADA NEĆU MOĆI ZAGRLITI SVOGA OCA I REĆI MU: “VOLIM TE TATA“, A DA I ON MENI ODVRATI: “I JA TEBE SINE MOJ“...


BEZ TOGA SAM BOGATSTVA OSTAO ZBOG NEČIJIH IDEALA, ZBOG NEKOGA TKO SADA UŽIVA U VELIKIM VILAMA I MILIJUNIMA, DOK JA SVAKE VEČERI LIJEŽEM BEZ TOGA DA MOGU OCU POŽELJETI NAJLJEPŠU LAKU NOĆ I PRONALAZIM UTJEHU U BOGU I OČENAŠIMA ZA NJEGOVU HEROJSKU DUŠU...
OČE, IAKO SU MI JOŠ OD TEBE OSTALA ZLATNO ISKLESANA SLOVA NA TVOME MRAMORNOME GROBU, TI ZAUVIJEK ŽIVIŠ U MENI, U SRCU MOJE MAJKE, U POVIJESTI OVE NAŠE NAPAĆENE ZEMLJE HRVATSKE...
DRAGI PRIJATELJU, VOLI SVOJU MAJKU, SVOJU BRAĆU, SVOJE SESTRE, SVOGA OCA, JER KAD IH IZGUBIŠ TEK ONDA SHVATIŠ KOLIKO SI BIO BOGAT DOK SI IH IMAO...
VRIJEDNOST I BOGATSTVO SE NE MJERE NOVCEM I MATERIJALNIM DOBRIMA NEGO VRIJEDNOSTIMA KOJE POSJEDUJEŠ U SRCU, DOBROTOM, DAREŽLJIVOŠĆU, LJUBAVI...

Posljednji pozdrav…

Posljednje riječi upućene mome stricu na njegovom pogrebu:

Prije 16 godina sam na ovome mjestu na vječni počinak ispratio svojega oca.Danas ispraćam jedinog strica.Olovka ne može ispisati tolike riječi koje sam ti htio reći,a nisam stigao. Ovoga časa me nitko neće zaustaviti da ti se obratim s nekoliko riječi dok posljednji put stojim pred tobom.
Očevu smrt nikada nisam prežalio. Život me je uporno gazio na svim poljima, ali ja i dalje ustajem i koračam prema boljem sutra. Ti i baka ste mi sve što mi je ostalo od oca.Iako mi je duša izranjavana sa svih strana, iako je puna rana prouzročenih ljudskom zloćom,u njoj još postoji mjesto gdje se zauvijek nastanjuju meni dragi ljudi, a na tome mjestu je tvoje ime isklesano zlatnim slovima.Oko mene stoje ljudi u čijim si srcima ostavio dubok trag,a pogotovo zato jer nisi poznavao riječ „sebičnost“! Znate dragi moji prijatelji, vama se može pričiniti sunce i radost,možete pomisliti da je vaš uspijeh potpun,u sjenama velikih, ali ja sam dijete i nećak dvojice braće koji su radost imali i u neimanju.Oni su imali svoj grad, svoje prijatelje, oni su imali dušu. Nisu imali novca za Zagreb, Beč ili Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim sa svojim Livađanima s kojima su nekada čekali svanuća i ispraćali dan u noć...
Ali, svi mi ovdje okupljeni znamo gdje su ta dva brata sada. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama kao što je njihova nosila njih, shvatit ćemo što je doista ljubav.
Dragi moj striko, Bog te odlučio pozvati k Sebi, jer Mu je očito u raju ponestalo dobrote i radosti, a ti si uvijek tužnome poklanjao osmijeh i zračio radošću za ovozemaljskog života.

Znaš dragi moj striko,postoji svjetlo koje sjaji nad svim stvarima na ovoj Zemlji, nad svima nama, nad nebom, nad najvišim nebesima, ali postoji i svjetlo koje ima poseban sjaj.To svjetlo će zauvijek sjati u našim srcima, jer to svjetlo si ti zapalio svojom dobrotom i nesebičnosti.

Neću te više zadržavati striko, pođi svome Gogiju, nadoknadite sve te godine rastanka,a tvoja obitelj, tvoji prijatelji, tvoji poznanici? Za njih se nemoj brinuti, oni se osjećaju sigurno jer znaju da ih s neba čuva njihov dobri anđeo Rara.

Zbogom moj jedini striko!

Mojim Vukovarcima

Vukovaru, grade moj
Evo vrati se tebi sinak tvoj.
Potjeraše me sa grude moje
Razrušiše polja i ulice tvoje.

Sve što je hrvatsko, srušili su,
Sve što je hrvatsko, ubili su,
Sve što je hrvatsko, prokleli su.

Danas nakon toliko godina i dalje o Domovinskom ratu i svome Vukovaru pričam drhtavim glasom, s „knedlom u grlu“, jer moja duša nije naviknula da slobodno zaplače, a da joj zbog toga nitko neće prigovoriti.. Tih ratnih godina suza nikada dobrodošla nije, jer kada bi klizila niz lice i kada bi počela padati na vukovarsko tlo od nje je bila brža četnička bajuneta. Teško je izreći tako nešto, a kamo li doživjeti, a mi, Vukovarci, smo nažalost to i doživjeli. Godine prolaze, vrijeme prolazi i nikoga ne čeka. Vremenu ništa ne znače moje i vaše suze, ono samo dođe i prođe. Mi smo generacija ljudi koja nema ono i ovo vrijeme. Ono vrijeme je prisutno uvijek u našim mislima i našoj duši, kako u prošlosti, tako u sadašnjosti, a bit će i u budućnosti. Svaka razrušena kuća, svaka granata ispaljena na moj grad i moje Vukovarce ostala je duboko zarezana u mome srcu i to se ne može zaboraviti. Sve to živi u meni kao prvoga dana, kada su me s nožem ispod vrata šutnuli preko praga moje rodne kuće, preko praga moga voljenoga grada, moga Vukovara. Ponekad se zbunjeno pitam kako nekome objasniti taj sjaj, taj sjaj u oku Vukovarca kada dođu ti dani, taj 18., 19., 20. u mjesecu studenom? Kako objasniti gorke suze koje se isprepliću sa sjajem dok sjedim uz svoj Dunav i slušam tužnu melodiju koju proizvode njegovi vali? Dragi moji Vukovarci, dokad ćemo živjeti u mraku, dokad ćemo skrivati istinu o nama, dokad ćemo skrivati naše rane i naše ožiljke načinjene od ruke agresora? U svijetu postoje raznovrsne riječi koje za sve nacije imaju isto značenje, ali kada čovjek izgovori riječ Vukovar i riječ Ovčara, one asociraju samo na jedno, na plač, na bol, na krik majke koja udovica posta, na vapaj uplakanog djeteta koje od silnih ruševina zbunjeno hoda ulicama grada i pokušava naći svoje dvorište u kojem je naučilo prve korake, izgovorilo prve riječi.

Znajte, dragi moji Vukovarci, znaj dragi grade moj, kada dođe meni čas da moram poći na onaj drugi svijet,kada budem morao poći u svijet s one strane modroga neba, čovječjem oku nevidljiv, tražit ću od Boga da mi dade komad zemlje, komad nebeskoga polja i da na njega zasadim plodove, da zasadim sjeme mira, sjeme dobrote, sjeme sreće i da to polje među nebeskim anđelima bude poznato pod imenom „Vukovar“!

Tek kada dođe taj čas, osjećat ću se sigurnim i biti ću svjestan da imam pravo pustiti suzu i da ona ima pravo pasti na zemlju, ali ovaj puta na slobodnu zemlju, zemlju koja je u rukama Hrvata. Tek tada se neću osvrtati za sobom i sa strahom pogledavati prijeti li mi opasnost iza mene i prati li zlo otiske mojih stopala koja ostaju u snijegu rasutom ulicama moga grada…
A dotad, do toga časa, svaki dan ću odlaziti na obalu mojih snova, obalu moga Dunava, i dugo sjediti pokraj njega, pokraj rijeke koja gorku istinu čuva o nama. 17 godina prođe od dana kada pade Vukovar u ruke agresora, ali nije nas Bog ostavio, danas ipak stojim u centru tvome, jedini grade moj i s ponosom iščitavam riječi u ime svih tvojih ljudi, svih tvojih Vukovaraca. Netko bi jedva čekao da se riješi takvih krvavih i bolnih uspomena, ali ja ne mogu i nemoj to tražiti od mene,jer te me uspomene svako jutro čim otvorim oči podsjete na ono što sam i tko sam, da sam sin ovoga grada, moga i vašega Vukovara.

(…napisano u čast mojim prijateljima Vukovarcima čiji su očevi i majke također životom platili slobodu hrvatskog naroda i svoga grada…)

VI STE NAŠ PONOS, MI SMO VAŠA SNAGA

Danas ovaj list papira želim ispisati kao posvetu trojici heroja, ili bolje rečeno trojici hrvatskih ratnika. Ne,nisam se zabunio što sam rekao ratnika, jer oni još vode svoje bitke u jednoj dalekoj zemlji…
Izdani su, zanemareni, zaboravljeni od svoje domovine, ali ne i od svoga roda i svojih Hrvata. Još ima onih koji svoje molitve posvećuju tim nedužnim ljudima, još postoje ljudi koji cijene njihove pobjede nad moćnijim agresorom. Kada bih imao mogućnost postaviti im samo jedno pitanje,pitao bih:“Bi li ikada stali na prag svoje domovine i branili je ne mareći za svoj život da ste znali da će vam vaša domovina orden časti i herojstva dodijeliti u obliku zatvorske ćelije i epiteta „ratni zločinac“?! Siguran sam da bi odgovor bio pozitivan jer oni svoje ratove nisu vodili da bi obranili saborske stolice ili skupocjene vladine automobile i urede! Oni su ratove vodili za nas obične smrtnike koji bez njihove pomoći ne bi mogli uživati u samostalnosti i u neovisnosti. Imam veliku vjeru u Boga, ali postoji nešto u što sumnjam, a to je ovozemaljska pravednost i nekako mi se čini da je ona iluzija i da ne postoji.

Ovo suđenje u Hagu je sramota za čovječanstvo i UN. Prema sučevim riječima naši generali su za vrijeme rata trebali biti redari na bojišnici i od svojih postrojba napraviti Big Brother te da svaki korak vojnika imaju na vidiku. A za kojeg su onda vraga poslali svoje „plave kacige“? Što su oni radili u Hrvatskoj, što je bio njihov zadatak? Ma oni su bili obični miševi, a ne vojna sila, skrivali su se iza tone željeza u svojim lijepim oklopnjacima i drhtali bi nakon svakog ispaljenog metka. Pa ljudi moji, oni sami sebe blate i nisu svjesni da su oni ratni zločinci, oni su dopustili pokolje i razbuktavanje rata. Za njih je Oluja zločin samo zato što smo istjerali sa svoje zemlje nepozvane goste! Naši generali i svi branitelji su naš nacionalni ponos i uvijek ću ih se s ponosom sjećati i s ponosom izgovarati njihova imena. Kao što sam rekao u ovozemaljsku pravdu vjere nemam, ali u Božju providnost vjerujem i zato se nadam da će biti naplaćena svaka granata ispaljena na hrvatsko tlo, svaka suza, svaka izgubljena mladost nedužnog djeteta, svaki dan nedužnih generala proveden iza rešetaka...

Moja domovina

Moj Bože, kada danas pogledam našu domovinu, kada pogledam čime su
zaokupljeni mediji pitam se hoće li ikada pravda doći na zemlju ili je nećemo ugledati prije Tvoga poziva u vječni život? Svi su zakupljeni političarima, tko je koliko potrošio na izbornoj kampanji, koliko tko ima vila ili automobila, a branitelji, ljudi koji su istinski heroji ove zemlje pažnju privuku tek kada počine samoubojstvo, tek onda dobiju mali članak u kojemu se na njega gleda kao na nenormalnog čovjeka. Ma nije on nenormalan, nego se sjeti onih dana kada je ujutro pričao s prijateljem, a već mu je poslijepodne suznih očiju kopao grob u kojem njegov prijatelj odlazi na vječni počinak. Jako je puno mladosti ostalo na ratištima. Puno je danas branitelja koji ne mogu više trpjeti svu tu sramotu koju nanosite hrvatskom narodu. Shvaćam ja da je politika stroj koji upravlja ovom državom, ali ne samo njom nego i cijelim svijetom, ali kako vas nije sram pjevati pjesme kao što su “Moja domovina“ ili „Bože,čuvaj Hrvatsku“? Ma odakle vam sramosti izgovarati riječi tih pjesama? Zašto dirate u nešto što je nama djeci, čiji su očevi ginuli dok su se pisale te pjesme, svetinja?

Dopustite toj djeci da vam otpjevaju tu pjesmu, pa pogledajte hoće li biti smiješka na dječjem licu i hoće li možda netko zapljeskati nakon nje? Ma što vi znate o tome kako mi preživljavamo sve te silne godine bez svojih očeva, kako žive njihove žene, njihove majke? Mislite da ću ja ostatak života živjeti s osmijehom na licu ako vama stisnem ruku ili ako budem imao tu čast da me vi potapšate po ramenu i kažete kako će doći bolji dani? Nema gore stvari nego kada odrastaš bez životnog oslonca i nekoga tko ti je trebao biti sve.

Dok ste vi svoju dječicu otpremali u školske klupe, mi smo sami sjedali u svoje…
Dok su vaše klince udarali i zadirkivali, vi ste ih branili, a mi smo trpili batine…
Dok ste svojoj djeci čestitali prve rođendane i s njima puhali svjećice, mi smo svoje rođendane slavili s majkama i s mislima na onoga tko je trebao biti tu pokraj nas, a nije niti će ikada biti…
Dok budete ženili svoje sinove i udavali svoje kćeri biti će te najponosniji otac, a kada nama dođe taj čas, na mjestu naših očeva gorjeti će lampion i molit će se Očenaš…

Nikada više nemojte hvaliti naše očeve, čijom je krvlju natopljena ova zemlja, oni to od vas ne traže, nemojte im pljeskati za njihova herojska djela, ni to od vas ne traže, ali samo jedno od vas traže: Nemojte uništavati ono što su oni stvarali, ono zbog čega se nisu vratili svojim domovima, svojim sinovima i svojim kćerima…

Ova Hrvatska je sveto tlo i nije na prodaju niti će ikada biti dok smo mi živi, vama je to samo jedan obični komad zemlje, ali u toj zemlji počivaju naši očevi i to je njihova zemlja, a ne vaša. Prestanite grliti zapadnjačke ljude pune ideja i milijuna dolara, prestanite se diviti svjetskim vođama, počnite se diviti i grliti svoje branitelje, svoje invalide, svoje generale i sve one koji su stvorili ovu zemlju, jer vjerujte mi, kada se zapuca, neće jedan Obama dati svoj život da spasi vaš, ali ljudi koji su stvorili ovu državu sigurno hoće, činili su to 90-tih, učinit će to i opet.

Dragi moji, ratovi se ne dobivaju barutom, u ratu je pobjednik onaj tko ima veće srce, jedino je srce neuništivo, a ako se sjetite naših očeva i svih onih koji su hrabro branili ovu zemlju, shvatiti će te da je to uistinu tako.

O TI PROKLETA POLITIKO…

Moj život kroje patnje i boli,ali osmijeh na licu mom ipak još stoji…

Toliko me patnji i boli prate kroz život da bi na mome mjestu netko već odustao od svega. Više ne bi vidio smisao u buđenju i u novom jutru, ne bi vidio svrhu osmijeha na njegovu licu te vrijednost ovozemaljskog života. Moj Bog je meni jedina snaga. Svoj život sam predao njemu i On upravlja njime, a ja sam tu da ga živim dostojno čovjeka. Sva ta silna bol je baš mene snašla jer Bog zna koliko su moja leđa jaka i koliko boli može podnijeti moja duša. Kroz moj život, moju sudbinu i moje patnje Bog će proslaviti Sebe i svoga jedinoga sina. Time nam želi pokazati da moramo vjerovati u svjetliju budućnost i da ne smijemo biti nevjerni Toma, da živimo samo u sreći i veselju pa da zatim vjerujemo. Da tako živimo vjera bi bila suvišna. Ne, ja nikada neću odustati, hrabro ću koračati trnovitim putovima kroz život, jer znam da na kraju puta stoji moj Isus koji će moju napaćenu i izranjavanu dušu okrijepiti novom snagom, koja će mi pomoći da se uspješno probijam kroz „smetlište ljudskih duša“, samo kako bi opet mogao zagrliti meni drage ljude, koji su prerano napustili ovaj svijet. Vražja kušnja neće pobijediti moju dušu. Sotona nikada neće imati tu čast da moju dušu pretvori u obični pepeo koji će se rasprsnuti po nebu i kovitlajući se u vjetru zapuhati prema paklu.

Dragi moj prijatelju, nemoj dopustiti da te lažna sreća i lažno bogatstvo odvedu s pravoga puta, tamo gdje tama ima glavnu riječ.

Čovjek je rođen da bude pobjednik,a pobjednik se postaje onoga časa kada pokucaš na velika vrata, vrata Nebeskog Kraljevstva…

Krivu sliku imate o nama

Krivu sliku imate o nama, krivu sliku imate o našim gorkim jecajima na spomen imena naših očeva, na spomen njihovih grobova, na spomen domovine naše. Za vas smo mi ludi što nas boli prošlost i što ta prokleta prošlost živi u nama i danas, kad se trebamo okrenuti sadašnjosti i budućnosti. Varate se ljudi ako mislite da Europskom unijom se brišu sjećanja na one koji su stvorili ovu zemlju, moju i vašu Hrvatsku. Zaboravili ste da su ti očevi i te majke iza sebe ostavili svoje potomke, svoju dječicu. Ne,nismo mi ludi. Mi samo volimo ono što je nama svetinja, nešto što je hram naših osjećaja, hram naše ljubavi i hram naše snage da opstanemo u ovome zatrovanome svijetu. Taj hram je moj tata koji je zaklopio zauvijek svoje oči, ostavio mladost drugim generacijama, svoje dijete da zbunjeno hoda ulicama dobra i zla, a sve to zbog ovoga komada zemlje kojeg vi sada želite pokloniti drugima. Ali,zaboravili ste nešto gospodo, zaboravili ste na nas, da smo i mi izrasli u zrele osobe i nismo više mala dječica koja se vesele susretu s predsjednikom, premijerom… I zato znajte gospodo, dok je nas, djece njihove na ovozemaljskom životu, oni u zaborav otići neće. Sjećanja s kakvim mi svaki dan živimo u našim srcima jednostavno ne mogu postati prošlost. Mi sa tim sjećanjima živimo od trenutka kada otvorimo oči do na večer kada odlazimo na počinak i to je još dobro ako zaklopimo oči bez ijedne prolivene suze.
Ljudi, krivu sliku imate o braniteljima, onim živima i onim neživima, onim bolesnima i onim zdravima. Pa što je s vama? Zar ćete u koštac sa zlom i zajednički gaziti preko onih koji su obranili tvoje dvorište, tvoj dom u kojem si odrastao, preko onih koji su ti bili heroji 90-tih godina? Dok ste se skrivali po skloništima i držali ručicu svoga djeteta, ruku svoje žene, oni su držali ruku na okidaču i nisu imali vremena niti pomisliti na svoju obitelj. Ali,njima to nije bilo teško, jer su bili u pitanju životi njegove krvi, hrvatske krvi. Nakon toga prokletoga rata pojavih se bolest pod imenom PTSP. Neki su jadnici oboljeli od nje i toga su časa ostali sami. Zar mislite da su oni ludi ako imaju tu dijagnozu? Ma vi ste ludi zbog takvog mišljenja. Takvim ljudima treba nadoknaditi svu onu ljubav koju nisu imali za vrijeme rata, nadoknaditi ima prijateljstva, nadoknaditi im neproživljenu mladost, jer to nisu mogli proživjeti dok su godinama živjeli u rovovima, u kanalima prekriveni injem, dok su objedovali uz kiše granata… Ti ljudi nisu ni jednoga časa u Domovinskom ratu kalkulirali i premišljali se, treba li ustati protiv agresora ili pokupiti obitelji i otići daleko od toga pakla. O kako vas samo ne boli pomisao, da su možda neki od vas šetali gradom i sreli staroga znanca iz školskih klupa, koji je prošao pakao rata i na kraju ostao bolesne psihe, da vam je on sa smiješkom na licu potrčao u zagrljaj, a vi ste brzinom munje se zagledali u izlog trgovine samo da vas ne bih zamijetile njegove oči. Zašto se prema njima ponašate kao da su bijesna pseta? Još jednom ponavljam da PTSP nije neizlječiva bolest, itekako se ona liječi, ali s druge strane ni ti ljudi nisu krivi, jednostavno su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tim ljudima nije potrebno 10 vrsta tableta dnevno, da izgube osjećaj za život i da hodaju kao zombiji ulicama grada, nego im moramo pokazati put koji vodi u mir i spokoj, naučiti ih, da nije sram pustiti suzu iz oka i plakati kao malo dijete, jer ta je suza krik njihove ranjene duše.

Neki su moji poznanici i prijatelji 100% invalidi te ljudi oboljeli od PTSP-a. S tim sam ljudima u istoj sobi spavao, za istim stolom objedovao, o istim temama slično razmišljao. Ti ljudi, imaju veliko srce, veliko kao ocean. Ti trebaš biti taj koji ćeš im se približiti kao prijatelj i prihvatiti ga za prijatelja, jer tada ćeš zauvijek biti zapisan u njihovu srcu. Ja te ljude obožavam, divim im se,to su moji idoli, moja inspiracija za svaku ispisanu riječ na papiru. Toliko ih volim da pri svakom spomenu njihova imena u oku mi zasja suza. Ljudi moji, zašto ste robovi medija? Zašto potaknuti medijima blatite njihova imena i njihova herojska djela? Iskrivili ste i sliku o jednome čovjeku koji je za mene živući svetac, Božji poslanik na zemlji, o vel.Zlatku Sucu. Zar je on za vas lud kad kaže da ćemo biti mistici ili nas neće biti, kad kaže da smo mi toliko zaokupljeni nepotrebnim da za Boga više ni ne nemarimo, a kad nam On oduzme nekoga dragoga, proklinjemo Ga? Nisam znao, da je danas grijeh propovijedati o dobroti, a ne o zlu.
Pljujete po njegovu imenu samo zato što ne možete prihvatit pravu istinu, jer kad bi je prihvatili, toga časa vaše gadosti ne bi došle do izražaja. Eto koliko smo jadna i prazna bića u duši. Godinama čekate da se Sudac naljuti na vas i da se suprotstavi onome što vi govorite o njemu, ali umrijeti ćete u iščekivanju jer vam on nema što reći. On zna da vi niste krivi što tako govorite, to jednostavno vrag progovara kroz vas. Vi nesvjesno kroz svoje laži koje pišete o njemu govorite koliko je zatrovano vaše srce.
Na kraju, neke od vas moram razočarati riječima vel.Suca: “Prijatelju dok nas pljuju, znamo da vrijedimo, a onoga časa kad nas počnu hvaliti, onda znaj da nešto ne štima“. On zna koliko njega njegov Bog ljubi, tako da vaše riječi uopće ne dopiru do njegova neokaljana srca.

To je istina o čovjekovu pogledu na ove tri vrednote koje za mene znače sreću i ponos. To je moje bogatstvo koje čuvam u riznicama svoje duše i koje nema cijenu. Nema cijenu samo zato što tamo vladaju pravila srca, a ne okaljani ljudski um i zato što tamo vrag nema pristupa, nego samo Bog. Ako mi ne vjerujete na riječ, okupite na jednome mjestu djecu poginulih branitelja, sve branitelje, one zdrave i one bolesne i vel. Suca pa se osobno uvjerite u to trojstvo i njegovu moć. Ništa nije jače od nas, jer taj trenutak kada tri suze kapnu na isto tlo, tri suze iz tri različita oka, tri suze iz tri oka koja vide različito svijet oko sebe, suza branitelja, suza djeteta i suza vel. Suca. Ta pomisao je naša snaga i naš ponos koji nas tjera naprijed, da ne odustajemo od svojih ciljeva i životnih putova, da se uspješno probijamo kroz današnjicu i veliku nepravdu koja nam je učinjena. Ta pomisao je ono zbog čega nismo dignuli ruku na sebe i predali se u ruke sotone. Ta misao je moja snaga koja mi daje razlog za buđenje, za novo jutro…

Još jedna zima bez tebe,ali bolnija nego ijedna do sada…

Evo polako se približava još jedna zima bez tebe, dolaze blagdani, dolazi najgori dio godine za moje srce i moje osjećaje. Već mjesecima nemam snage otići na tvoj grob. Jednostavno se bojim da moje srce to ne bih izdržalo, prepolovilo bih se od tolike tuge i boli. Svatko tko mi kaže da vrijeme liječi rane, taj mi u oči laže, jer moje vrijeme je stalo, više nemam kamo. Pokušao sam stati ispred groba u kojem počivaš ti i tvoj jedini brat, moj jedini stric, ali sam preslab da bih to učinio, nemam toliko snage.

Kako se boriti s misli da vas više nikada neću zagrliti, da sa svojim strikanom ni kavu neću više popiti, da više nikada nećemo otići na nogometne turnire, kampiranja i zajednička ljetovanja? Kako ljudima objasniti da ste bili jedan dio mene, jedan dio moga srca, moje duše? Kako im objasniti da je moje srce prestalo kucati, da je osmijeh utihnuo, a na dušu se spustila gusta kiša koju čine moje suze, moje gorke suze?

Znajte, jednoga dana ću i ja morati pred oltar. Jednoga dana ću i ja morati na svoje vjenčanje poći, ali još ne znam kako. Eh, kad bih mogao ne misliti na to da vas tamo neće biti, da dobijem vaš blagoslov i da pustimo suze radosnice uz zvuke naše najdraže pjesme...

Dragi moj oče, dragi moj striko, sada možete vidjeti koliko je ustvari ranjena moja duša vašim preranim odlaskom. Toliko je ranjena da svoj vapaj boli više ne može skriti ni od koga, nego progovara o njemu…

Ne, neću odustati od ovozemaljskog života, jer postoje ljudi za koje moram živjeti i postoje snovi kojih se ne želim odreći, nego ih pretvoriti u stvarnost. Moram prenositi po svijetu slavu i dostojanstvo moga prezimena u čast vaših imena.

Dok me te misli budu slijedile na životnim putovima, s njima će se ispreplitati još jedna misao koja će možda biti jedini razlog moga smiješka na licu. To je trenutak kad ću vas opet sresti i osjetiti toplinu vašega osmijeha i zagrljaja koji su ostavili veliku prazninu u meni onoga časa kada ste otišli, kada ste otišli stazama koje vode ka vječnosti…

Ima nešto vrednije od zlata

Bili ste prvi kada je trebalo, a danas vas svi pljuju i zaboravljaju. Zar su zaboravili sve što ste dali za domovinu i koliko je mladih života palo za nju, koliko je uplakanih sinova i kćeri ostalo u majčinu zagrljaju dok su vaša mrtva tijela polagali jedno do drugoga uz simfoniju limene glazbe koja je okupljenima oko vašega groba kidala srce. Sve što ste prošli od Vukovara pa do Dubrovnika, sve te silne strahote, tko za to danas pita? Kako se vi s time nosite dvadesetak godina poslije? Ne dao Bog danas reći nekome da ti je otac hrvatski branitelj, odmah će ga svrstati u nenormalne, oboljele luđake…Pa kamo ide ljudska zloba i mržnja? Ma kakva Europska unija, kakav euro, kakav engleski jezik, tuđi običaji! Zar su moj i vaši očevi poubijani zbog nečijih ideala i nečijih hirova? Sve je njih zaboravila politika i ljudi koji vode ovu zemlju. Da ih danas pitate koje je godine počeo rat , kako se zovu redarstvene oslobodilačke akcije, kako se zove prva žrtva Domovinskoga rata, oni pojma ne bi imali. Svako obilježavanje je za njih još jedan radni dan koji moraju odraditi da što prije idu na domjenak napuniti gladne trbuščiće. Ma kako ih nije stid i sram, pitam se ja? Ali među nama će uvijek biti nepravde i tu nema pomoći, nitko od nas nije dovoljno glasan da promijeni stanje u ovoj državi jer predaleko je to sve otišlo. Ali ostali smo mi, istinski Hrvati, da molimo za duše naših ratnika, stvoritelja ove domovine, da njihove duše što prije dođu u raj dragome Bogu i da se mogu moliti za nas i našu domovinu Hrvatsku.Moliti da nas Bog zaštiti od zla kao što nas je štitio kroz sva ova stoljeća. Ljudi moji, dokle je došla mržnja da više nismo sigurni ni u vlastitom gradu, moraš se bojati, moraš strepiti hoće te tko zatući, slomiti, izbosti i na kraju brutalno ubiti. A, opet nisu ni ti ljudi krivi, jer to je taj zapad koji toliko iščekujemo…
Ako i dobijemo taj zapad, zapamtite moje riječi:“S našim domoljubljem, našim običajima i sa svime onime što nam je sveto, gotovo je. Više nećeš biti ponosni Hrvat nego ponosni Europljanin jer Hrvatska više neće postojati. Ona će biti za te strance samo simbol na karti i tko će nas onda više pitati za mišljenje i kako živimo?

Neka nam Bog pomogne i neka čuva naše domove i naše obitelji jer više nema tko…

E moj narode...

Ovih dana sam razmišljao o domovini. Ima li ova zemlja budućnost ili propada u ponor? Dugo smo sanjali slobodu i samostalnost, mnogo je nevinih ljudi poginulo za hrvatsku grudu,mnogi su mladost zamijenili puškom i granatom, mnogi su poklani, silovani, ubijeni, a danas je vrlo malo onih kojima suza krene onih dana kad ih se sjećamo…

O moj Bože, zar smo tako proklet narod?! 90-tih godina smo govorili: „Daj Bože da budemo slobodan narod?“ Bog nam je dao beskrajnu slobodu! Danas govorimo: „Daj Bože da uđemo u EU i da budemo robovi drugih naroda, da se s nama manipulira kako hoće!“ Eto , u to se pretvorila naša zemlja! Pa dragi moji ljudi zar smo toliko jadni da ćemo svoju zemlju mijenjati za tuđe ideale? Dat ćemo svoje ravnice da ih pretvore u velike tvornice, dat ćemo svoje slavonske običaje da ih bace u zaborav, dat ćemo svoju tamburicu da njome nalože svoje kamine u prostranim vilama koje bi izgradili na našoj zemlji, na zemlji koja je Hrvatu svetinja.

Prodajemo svoju zemlju strancima, a još se krv nije isprala s ulica na kojima je ginuo hrvatski narod, na kojima su ginula djeca, majke i očevi. Još odjekuje krik žena koje su pokopale svoje muževe i sinove…

Zar to političarima ništa ne znači? Zar je to sve za njih samo prošlost?
Ma neka im bude, neka prodaju svoju zemlju, svoj jezik i svoje običaje, slobodno neka se ulizuju svjetskim silama i političarima, ali mene nitko neće natjerati da prodam svoje vrednote za veću plaću i bolji standard. Neka me spale na lomači, ali ja svoju zemlju nikome neću dati, svoja polja, svoje običaje, gdje god bio ponosno ću govoriti da sam Hrvat, ponosno ću govoriti materinskim jezikom,pa ako im se ne sviđa neka si prevode, ali njihovim jezikom neću progovoriti. Nikada neću otići raditi negdje u stranu zemlju da budem nečiji rob, radit ću na svojoj grudi. U svojoj zemlji ću imati lošiji standard i manju plaću, ali to je moja sreća i to je ono što me veseli. Ma makar bio gladan i žedan ja iz svoje domovine otići neću. Ma ako će me zatvoriti neka me zatvore, ako će mi dati komad kruha na dan neka mi daju,ali to je moj kruh, napravljen rukama slavonskog seljaka.

Težak križ

Moj Bože, kada pogledam čime su zaokupljeni mediji, pitam se hoću li domovinu pravednika očutiti ili je neću ugledati prije Tvoga poziva u vječni život. Svi su zaokupljeni informacijama o političarima, tko je koliko potrošio na izborne kampanje, koliko tko ima automobila i vila, a gdje je medijski prostor za hrvatske branitelje? Pravednici, istinski heroji domovine pažnju medija privuku tek onoga trenutka kada počine suicid.Tek tada dobiju mali članak u kojemu se na njih gleda kao na nenormalne ljude. Ma nisu oni nenormalni, nego se sjete onih dana kada su ujutro pričali s prijateljima, a već su poslijepodne za neke od njih kopali grobove i suznih očiju ispraćali ih na vječni počinak. Sve je više onih branitelja kojima dušu razdire vaše sramotno ponašanje prema njima i njihovim obiteljima. Shvaćam da je politika stroj koji upravlja cijelim svijetom, ali kako vas nije sram pjevati pjesme kao što su „Moja domovina“ ili „Bože čuvaj Hrvatsku“ ? Ma odakle vam sramosti izgovarati riječi tih pjesama? Zašto dirate u nešto što je nama djeci,čiji su očevi ginuli dok su se pisali stihovi tih pjesama svetinja? Pitamo se do kada ćete imati srama pjevati ih? Dopustite nama djeci da vam otpjevamo te pjesme, pa pogledajte hoće li biti smiješka na našim licima i hoće li možda tko od nas zapljeskati nakon njih? Ma što vi znate o tome kako mi proživljavamo sve te trenutke i godine bez svojih očeva, kako žive njihove žene, naše majke, njihove majke, naše bake.

Mislite li da ćemo mi ostatak života živjeti s osmijehom na licu ako smo vama stisnuli ruku ili ako budemo imali tu čast da nas vi potapšate po ramenu i kažete kako će doći bolji dani? Nema gore stvari nego kada odrastaš bez životnog oslonca i nekoga tko ti je trebao biti stalna potpora u životnim padovima i usponima.
Dok ste vi svoju djecu otpremali u školske klupe, mi smo sami sjedali u svoje…
Dok su vašu djecu udarali i zadirkivali, vi ste ih branili, a mi smo trpili batine…
Dok ste svojoj djeci čestitali prve rođendane i s njima puhali svjećice, mi smo svoje rođendane slavili s majkama i s mislima na onoga tko je trebao biti pokraj nas, a nije niti će ikada biti…
Dok budete ženili svoje sinove i udavali svoje kćeri biti će te najponosniji roditelji, a kada nama dođe taj trenutak, na mjestu naših očeva gorjeti će svijeća i moliti će se Očenaš…

Nikada više nemojte hvaliti naše očeve, čijom je krvlju natopljena ova zemlja, oni to od vas ne traže, nemojte im pljeskati za njihova herojska djela, ni to od vas ne traže, ali samo jedno od vas traže: Nemojte uništavati ono što su oni stvarali, ono zbog čega se nisu vratili svojim domovima, svojim sinovima i svojim kćerima...svojim obiteljima.

Naša domovina Hrvatska je sveto tlo i nije na prodaju niti će ikada biti dok smo mi živi. Možda je to vama samo obični komad zemlje, ali u toj zemlji počivaju naši očevi i to je njihova zemlja, a ne vaša. Prestanite grliti zapadnjačke ljude pune ideja i milijuna dolara, prestanite se diviti svjetskim vođama, počnite se diviti i grliti hrvatske branitelje, hrvatske invalide, hrvatske generale i sve one koji su stvorili slobodnu nam Hrvatsku, jer vjerujte mi, kada bi ponovno započela agresija na našu domovinu, ne bi jedan Obama dao svoj život da spasi vaš, ali ljudi koji su stvorili našu Hrvatsku sigurno bih.Činili su to 90-tih godina, učinili bi to i opet.

Ratovi se ne dobivaju barutom, u ratu je pobjednik onaj tko ima i veće srce, jer jedino je srce neuništivo, a ako se sjetite naših očeva i svih onih koji su hrabro branili našu domovinu shvatiti će te da je to uistinu tako.

O Ti politiko, a gdje li je tvoje srce…

Ako i promašiš put Do Mjeseca,završit ćeš u svemir

Davno sam čuo da čovjekov najveći strah nije biti slab, da se čovjek istinski boji postati jak, doseći najbolje što može, ciljati u mjesec. Razmislim li bolje,shvaćam da toliko ljudi radije živi u svoja četiri zida i zadovoljava se što su prosječni, nego da izađu iz kalupa društva i postanu ono što su u djetinjstvu sanjali. To je zato jer se ljudi boje riskirati, boje se postati veliki. Ali ljudima treba dopustiti da riskiraju, jer će tako čovjek početi cijeniti svoj život i sve ono što posjeduje. Treba čovjeku dopustiti da pogriješi, jer samo će tako stići do toliko sanjanoga cilja. Jadan je onaj tko ne riskira. On se doduše možda neće nikada prevariti, niti razočarati, a još manje patiti kao oni što imaju san kojega slijede. Ali kada pogleda unatrag – jer uvijek gledamo unatrag – spoznat će da je potratio život, a to samo zato jer je svoje talente zakopao duboko u jamu u strahu da ih ne izgubi. Ja sam još mlad, negdje duboko u sebi nosim tu lijepu djetinjastu karakteristiku - sanjam…Želim pobijediti strah i postati jak. Ipak znam da život nije lak i da ću bezbroj puta biti razočaran, ali se ne bojim sanjati, željeti. Nije me strah riskirati, u ljubavi, u životu, na faxu, u sportu, u poslu. Hodao sam danima od Okučana do Iloka u čast žrtvama Vukovara,trčao sam mjesecima dok nisam osvojio medalju u svim atletskim trkačkim disciplinama,otišao sam na fakultet iako nisam završio gimnaziju,otišao u manekenske vode iako nisam bio rođen za to i radio još mnogo takvih čudnih stvari, ali nigdje nije bilo straha od neuspjeha. Baš zato volim sam sebe jer riskiram,ali nikada do kraja ne posrnem! Borim se i kada je najteže, ali opet se nadam boljem, to me i drži u životu. Uvijek imam snove, svoj svijet mašte koji uvijek mogu, ako to doista želim,ponovno izgraditi. Ako u nešto vjerujemo u to je potrebno uložiti svoje snove. Kao dijete ostao sam bez oca u Domovinskom ratu, stric je digao ruku na sebe i ostavili su me samoga u vrtlogu dobra i zla, tražio sam oslonac u svojoj djevojci, ali i ona me napustila. Preveliki je to teret za jednog dvadesetogodišnjaka, ali evo još sam živ,ponovno si gradim ljubav i život, jer sada na raskrižju života imam mogućnost san pretvoriti u stvarnost. Počinjem donositi odluke koje će me odvesti do mjeseca. I ponovno sam svjestan da će moje odluke mnogo puta biti pogrešne, ali znat ću da sam pokušao, da sam se borio. Jer mi hodamo da bismo padali, a padamo da bismo se dignuli .I na kraju krajeva ostati ću u svemiru,a put do mjeseca će zauvijek ostati moja putanja!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.